Treba li od djece skrivati istinu?

Ne, jer će ju djeca, osim one najmanje, svakako saznati. Ignoriranje ili umanjivanje težine onoga što se dogodilo je kontraproduktivno. S djecom treba iskreno razgovarati, na način prilagođen njihovu uzrastu. Dobro je pokrenuti razgovor tako da prvo vidimo što dijete zna i što je čulo, odnosno da utvrdimo stanje, jer i među djecom kolaju poluinformacije i glasine koje idu preko svake mjere. Nakon što filtriramo što je istina, razgovor bi trebalo skrenuti prema onome što dijete najviše brine kako bismo mu otklonili brigu i utješili ga. Potrebno je da s djecom razgovaraju i nastavnici i suradnici u školama.

Kako razgovarati s najmanjom djecom, predškolcima koji su vidjeli što se dogodilo na TV-u ili čuli od odraslih?

S njima nikako ne treba ići u detalje, jer oni većinu ne mogu razumjeti: dobar ih dio još uopće ne razumije koncept smrti, koji se kod djece razvija sve do 12. godine. Treba im reći da su neki ljudi toliko nesretni da u bijesu naprave strašne stvari te to iskoristiti da im kažemo što mogu raditi kad su oni sami ljuti ili nesretni, a da to nije destruktivno ni autodestruktivno Treba im jasno poručiti da se u svakom slučaju - ako su sami ljuti ili vide da je netko drugi jako ljut - obrate za pomoć teti u vrtiću koja je tu za njih i koja će se pobrinuti da se nikakva strašna stvar ne dogodi.

Što reći mlađim osnovcima?

Njima je najteže jer se najlakše identificiraju sa žrtvama, to se dogodilo u razredu poput njihova od strane njihova vršnjaka. O samom događaju objavljen je cijeli niz detalja, djeca su uplašena, boje se dežurati na hodniku, imaju osjećaj da su prvi na liniji smrti. Važno im je odmah reći da se to jako, jako rijetko događa i da nije zabilježeno da se išta slično dogodilo igdje na svijetu.

Dobro je dogovoriti s djecom određeni protokol ponašanja - na primjer da, ako pomisle da je netko u njihovoj blizini opasan, odmah zovu mamu na mobitel ili se obrate učiteljici, jer im i takav jednostavan protokol daje određeni osjećaj sigurnosti i umiruje ih. Najvažnije im je pak reći da paze na sebe i na svoje suučenike, da obrate pažnju ako je netko u patnji, ako je netko žrtva, ali da ne djeluju sami nego da traže pomoć odraslih i savjet što poduzeti.

Ako vidite da ih je događaj jako potresao i da su jako tužni, predložite im da, ako žele, nacrtaju crtež ili napišu pismo koje ćete zajedno poslati u školu u kojoj se dogodila tragedija. To je konkretan akt iskazivanja tuge i zabrinutosti koji može pomoći.

Među tinejdžerima su se pojavili i oni koji iskazuju određeno divljenje prema počinitelju, nazivaju ga carem.

Kod tinejdžera može doći do vrlo snažne identifikacije s jednom ili drugom stranom, sa žrtvama ili agresorom. U toj dobi djeca su u idealističkoj fazi razmišljanja o svijetu, ali kad se suoče s hipokrizijom, znaju reagirati u stilu "treba se braniti", "tko će se pobrinuti za tebe ako ne ti sam".

Ako je vaše dijete u toj poziciji, treba mu beskompromisno dati do znanja da ne postoji niti jedno opravdanje za uzimanje nečijeg života, pa ni velika patnja i bol, da postoji milijun drugih rješenja i da je divljenje počinitelju duboko pogrešno. Osobito treba reagirati na pokušaje zafrkancije na ovu temu, navodno su se već pojavile snimke na kojima dječak puca plastičnim pištoljem po razredu, a kolege hine kako padaju mrtvi na pod.

Ako je vaše dijete pak uznemireno sličnim reakcijama vršnjaka ili suučenika, savjetujte mu da na to mora reagirati, da treba jasno reći ili napisati da je to užasno i neprihvatljivo, ali da ne ulazi u raspravu kako se ne bi i samo bespotrebno izložilo bijesu ili podsmijehu.

Kako s djecom razgovarati o oružju i njegovoj opasnosti?

Djeci treba reći da držanje oružja u kući nije dobro, ali da neki odrasli ljudi, uz prethodne provjere, zakonski mogu dobiti dozvolu da posjeduju oružje i da mnogi to opravdavaju jakim osjećajem nesigurnosti. Također, ti se ljudi obvezuju da će oružje držati na sigurnom i daleko od djece.

Važno je da im pritom vrlo ozbiljno damo do znanja koliko je oružje opasno, da ga ni u kojem slučaju, nikada i nigdje, ne diraju i da bježe od njega u svim situacijama. Bitno je da im zorno ispričamo što znači ozljeda od pištolja, kakve bolove trpi žrtva, koliko traje oporavak, koje su posljedice i da stvarnost nikada ne izgleda kao na filmu.

(Pitanja i odgovori preuzeti s https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sto-trebate-reci-svojoj-djeci-ako-vas-pitaju-za-tragediju-u-beogradu-samo-nemojte-lagati-15332610)

Dodatno o tome kako s djecom razgovarati o traumi možete pročitati na slijedećim poveznicama:

https://udruga.hrabritelefon.hr/novosti/kako-kada-razgovarati-s-djecom-o-traumatskim-dogadajima/ 

 https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/dijete-i-trauma/ .

Svi djelatnici naše škole kontinuirano rade kako bi se naši učenici osjećali sigurno te se provode dodatne mjere kako bi se nakon ovog događaja sigurnost naših učenika pojačala.